Ljubav

Autor: Andrea Petrlik Huseinović

Ptice

Autor: Kašmir Huseinović

Novo

'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka, bespoštedna kritika suvremenog svijeta Gea Vlahović

Book&More



Ime Kristiana Novaka u hrvatsku se kulturnu svijest upisalo objavom njegova romana 'Črna mati zemla' (Algoritam, 2013.), pitko pisane literarne studije psihološke geneze ljudskog karaktera kojemu je ishodište djetinjstvo u Međimurju netom uoči i na samom početku raspada Jugoslavije.

Roman je dobio nagradu tportala za roman godine, a bit će zanimljivo vidjeti kako je Novakova kritika mentaliteta mase, upakirana u višeslojnu priču o traumatičnom odrastanju, adaptirana za kazalište – predstavu po njegovu nagrađivanu tekstu premijerno u travnju ove godine u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) postavlja Dora Ruždjak Podolski.

Ovih dana, Novak ponovno privlači pozornost čitalačke publike, novim romanom 'Ciganin, ali najljepši' (OceanMore, 2016.), kojemu je osnovna potka ubojstvo, središnja pripovjedna linija (nesretna) ljubav Hrvatice i Roma, kontekst korumpirana hrvatska zbilja, mjesto događanja fiktivno međimursko selo Sabolščak, mitološka okosnica romsko naselje Bukov Dol, a globalna pozadina izbjeglička kriza.

Ta prepoznatljivo 'novakovska' ambiciozna fabularna višeslojnost krije u sebi izuzetno vješto pisanu literarnu poslasticu, dirljivu i napetu književnu bombu čija eksplozivna mješavina istinskih životnih strasti zarobljenih u kavezu sudbinskih zadanosti gotovo opipljivo odbrojava kroz svih 400-tinjak stranica knjige.

Novaku je u tom romanu uspjelo spojiti nekoliko naizgled posve odvojenih pripovjednih niti u jednu jedinstvenu, čvrsto strukturiranu, kompleksnu, dinamičnu i zanimljivu priču koju priča četvero posve različitih pripovjedača: četrdesetogodišnja Milena, koju potpuni životni slom prisiljava na povratak u rodni Sabolščak; Nuzat, Kurd iz Mosula na putu za Calais; Sandokan Oršuš zvan Sandi, Ciganin iz Bukova Dola, te Plančić, zadužen za odnose s javnošću u PU zagrebačkoj.


Oni predstavljaju četiri metaforička (za)kut(k)a suvremenog društva čiju je simboliku lako iščitati: posrnuli pojedinac, pa još i žena u srednjim godinama, suočena s osuđujućim pogledima maloga mjesta; kurdski izbjeglica iz Sirije u bespoštednoj borbi za opstanak na izbjegličkoj ruti prema 'obećanoj' Europi; utjelovljenje moderne ambicije u liku 'policajca koji to nije' i Rom, neželjeni društveni element i neizbježna statistička činjenica koja je ipak, prije svega, čovjek od krvi i mesa.

Te naizgled prozaične i, u nekim slučajevima, već nebrojeno puta prežvakane teme Novak je odjenuo u jedno posve neočekivano stilsko ruho: svojim je protagonistima dao da svoje priče pričaju naizmjenično se obraćajući nevidljivim sugovornicima, pa tako čitatelj dobiva samo one dijelove dijaloga koji pripadaju nekome od likova.

Tako je dobio neku vrstu isprekidanih monologa, čime je unio iznenadnu dinamičnost u inače melankoličnu prirodu klasične lamentacije. Novak se tu pokazuje kao majstor zanata – svoje je likove fino isprofilirao kulturnim, profesionalnim i spolnim specifičnostima, pa i jezičnim, a onda je njihov temeljno književni govorni idiom razbarušio povremenim epizodama pripovijedanja u trećem licu na međimurskom narječju.

Njihovi su sugovornici tek kontekstualno naznačeni pa tako roman otvara Milenin intervju s neimenovanom novinarkom koja 'želi čuti njenu stranu priče'. Da je ta priča sasvim sigurno tragična jasno je od samog početka, koji već prvom rečenicom jasno izriče temeljnu poveznicu među likovima – strah: 'Samo su dva iskonska straha'.

Strah – osobni i kolektivni – ono je što ih spaja i istodobno razdvaja; strah za sebe i od sebe, za druge i od drugih, strah od budućnosti, od prošlosti, od odmazde, od povijesnih i društvenih uvjetovanosti, od stvarnog i imaginarnog, poznatog i nepoznatog neprijatelja. Ti su strahovi za Novaka stvarni; ugradio ih je u svaku poru svojih likova, provukao kroz njihove fikcionalizirane sudbine, smjestio u izrazito vješto realistično opisane situacije, i dodatno naglasio dozom mračnjačke bajkovitosti koja surovosti svijeta dodaje auru nestvarnosti.

Novak, međutim, ne vjeruje u bajke: u njegovu svijetu, povijesne, kulturne, društvene i ine zadanosti nije moguće promijeniti; onaj tko je dotakao dno neće dobiti šansu za novim usponom, Hrvati i Romi neće iznenada početi živjeti u ljubavi i slozi, pravda ne postoji, zlo pobjeđuje.

Četiri ponuđene ispovijesti čine tkivo jedne neugodno osuđujuće anamneze suvremenog društva – Novakova je knjiga u osnovi bespoštedna kritika svijeta u kojemu je sve unaprijed osuđeno na propast, svijeta u kojemu obitavaju pojedinci koji su ili odustali od života, ili su već ostali bez njega, ili ni ne znaju da su živi.

Njihove sudbine daju osnovu za ne baš optimističnu dijagnozu: to zlo koje pobjeđuje svoje ishodište ima u pogreškama koje se perpetuiraju, smatra pisac, pogreškama kojima uvijek nepogrešivo kumuje ljudski faktor.
Upravo se na to odnosi i uvjetovanost iz naslova knjige – uvijek se nađe neki 'ali', paradigmatski kapak unutarnjih očiju psihologije mase koja svoje temelje ima u predrasudama, neznanju, strahu od nepoznatog, običnoj ljudskoj pohlepi.

Pa ipak, 'Ciganin, ali najljepši' nije ni mračna niti depresivna knjiga, dapače. To je jedna elaborirana priča o identitetu – osobnom i društvenom, o emocijama – izgovorenim i prešućenim, o nadama – realnim i nerealnim. Priča koja je cijeli taj ljudski mikrokozmos, u postojećem lokalnom i globalnom, ekonomskom, političkom i socijalnom kontekstu, presložila i slila u jednu majstorski napisanu književnu sliku isporučenu u maniri napetog trilera.