U povijesti književnosti, dječja književnost onakva kakvom je mi danas shvaćamo razmjerno je mlada literarna disciplina: moderna dječja knjiga, namijenjena djeci i osmišljena kao spoj zabave i poučnosti pojavila se tek sredinom 18. stoljeća u Engleskoj, a svoj je vrhunac doživjela koncem 19. i početkom 20. stoljeća. U tom, "zlatnom dobu dječje književnosti", svjetlo dana ugledali su brojni naslovi koje danas smatramo klasicima literature za djecu.

Priče s poukom i bajkovitim likovima postojale su, dakako, i ranije – najpoznatiji su primjer Ezopove basne – no, bile su prvenstveno namijenjene odraslima i bavile su se vjerskim, društvenim i političkim temama, a njihove su se etičke poruke tek od renesanse naovamo počele usmjeravati na djecu.

No, kad danas govorimo o dječjoj književnosti ona je, barem u zapadnom svijetu, apsolutno nezamisliva bez bajki koje su popularizirala braća Grimm i njihovih legendarnih likova, Snjeguljice, Crvenkapice, Ivice i Marice, Pepeljuge i Uspavane ljepotice, kao što zasigurno ne postoji dijete u Europi koje nije čulo za Pinokija i Đepeta, Dorothy, Limenog, Drvosječu, Strašila i Lava, Kositrenog vojnika ili Malog princa.

Svi oni pripadaju nekom davno prošlom vremenu, a opet, njihove su poučne priče podjednako aktualne danas kao i prije stotinu godina. Jer ma koliko se svijet od onda do danas promijenio, temeljne mudrosti o prijateljstvu, ljubavi, hrabrosti i poštenju – nisu.

U današnjoj hiperprodukciji svega objavljuje se vjerojatno više naslova za djecu nego ikad – tržište je preplavljeno, police dječjih odjela u knjižarama i knjižnicama pucaju po šavovima. Nakladnici, a i autori, shvatili su i važnost ilustracija, koje su nerijetko čak i kvalitetnije od teksta.

Danas postoje i sajmovi koji se bave isključivo dječjom knjigom – najpoznatiji u Europi je onaj u talijanskoj Bologni kojemu je naglasak upravo na ilustraciji, a brojne su i nagrade za dječju književnost.

Knjigu, pa tako i knjigu za djecu, danas može napisati svatko – čak i ako si ne može priuštiti tisak klasične ukoričene knjige, virtualni svijet nepresušan je izvor drugih dostupnih kanala objavljivanja. Jedna je od posljedica, naravno, gubitak kontrole kvalitete: knjige se masovno objavljuju, no što one doista sadržajno nude djeci?

U takvim okolnostima, običnome roditelju malog djeteta u moru sadržaja koji su mu ponuđeni često je teško razlučiti žito od kukolja. Tko od nas nije, ne jednom, odnio kući fantastično ilustriranu knjigu u sjajnim koricama, samo da bi otkrio, kad uvečer sjedne svojem djetetu pročitati priču za laku noć, da je napučena slabašnim likovima i pogrešno ili nikako motiviranom radnjom, loše strukturirana, a nerijetko i prepuna stilskih nezgrapnosti?

 

 

Uzmemo li pritom općeprihvaćenu mantru stručnjaka, ali i nakladnika, knjižara i knjižničara, kako djeca danas sve manje čitaju, doista je zanimljiva ideja koje se dosjetio Kašmir Huseinović u svojoj knjizi "Neobična knjižničarka", čiju je radnju smjestio u praznu knjižnicu, da bi ju potom napučio svim onim gore već spomenutim likovima koji pripadaju klasicima dječje književnosti.  

 Oni, dakako, nisu oživljeni tek tako: oživjela ih je knjižničarka, bucmasta, bijele puti, crvene kose i zelenih očiju, neobična po tome što je velika zaljubljenica u književnost, i to dječju.

 

 

Knjige s najčudnovatijim, najzanimljivijim i najljepšim bajkama toliko je zadubljeno čitala da uopće ne bi primijetila kad bi ih odložila na najudaljenije mjesto u knjižnici – na najudaljeniju policu najudaljenije prostorije. Kako te bajke ionako više nitko nije čitao, tako ih nitko nije imao potrebe tražiti. I tako su najljepše knjige s najzanimljivijim bajkama postale najusamljenije knjige na svijetu zaboravljene na najudaljenijoj polici na svijetu.

 I to bi otprilike bilo to kad bi to bila samo priča koja tek postavlja dijagnozu zatečenog stanja: knjige više nitko ne čita osim možda poneke knjižničarke, prave čudakinje. No, upravo na toj točki, "Neobična knjižničarka" postaje bajka – a da bi priča postala bajka, ona mora zakoračiti u nadnaravno i, kao i svaka bajka, mora imati linearnu liniju pripovijedanja prepunu rukavaca koji raspiruju dječju maštu, pršteći likovima i zapletima koji teku, miješaju se i prelamaju na neobične i neočekivane načine.

 

 

A što će bolje od priče napraviti bajku nego likovi koji su već postali sinonim za bajku? Kad Pinokio, Pepeljuga i ostali, pa čak i div koji traži svoju kokoš koja nese zlatna jaja, i miš Bartolomeo koji pripada jednoj od ranijih Huseinovićevih priča, odjednom iskoče iz svojih korica, dižući prašinu s napuštenih knjiga u prepoznatljivim ilustracijama nagrađivane akademske slikarice Andree Petrlik Huseinović, knjižnica odjednom više nije pusta, a priča se raslojava i nastavlja kotrljati u raznim smjerovima.

Izašavši iz svojih priča, otresli su se ograničenja poznate i već jasno određene fabule; istodobno, ostali su prepoznatljivo svoji. Na neki način, njihove su domicilne priče postale metafora za ograničenja zadanih društvenih okvira.

 A što se događa kad se oslobodimo zadanosti? Rezultat može biti neka vrsta oslobođenosti, no također i kaos, jer dokidanje zadanosti ne donosi samo iskorak u prostor slobode već i teret odgovornosti. I upravo se time Huseinović bavi u svojoj knjizi, u kojoj pravi zaplet tek slijedi: likovi su odbjegli a knjige, koje djeca ionako sve manje čitaju, opustjele. Tko je za to odgovoran? Knjižničarka!

 

 

Njezina je početna reakcija sasvim sigurno bliska svakom djetetu: uzeti neku knjigu, zadubiti se i pustiti da se stvari riješe same od sebe. No, kako se ništa samo ne rješava, tako je i ona prisiljena suočiti se s problemom i pokušati ga riješiti.

Bajke se na razne načine prepliću u "Neobičnoj knjižničarki", pa tako osnovni zaplet uključuje dječaka koji je divu ukrao kokoš koja nese zlatna jaja popevši se po stablu čarobnoga graha. Div ga sada traži; rješenje se možda krije iza lijevih vrata, možda iza desnih, a možda ipak, iza onih srednjih.

 

 

Iza lijevih je vrata knjigovežnica, pa ako među nama postoji netko tko je mislio da se poderane i raskupusane knjige bezuvjetno bacaju u stari papir, tu će saznati da postoji mjesto koje služi kao bolnica za one knjige koje su oštećene ali još nisu za otpis. Iza desnih je vrata odjel za odrasle, u kojemu div dobiva lekciju o tome da se djecu ne smije tući i gdje se dvije sudbine, siromašnog dječaka koji je ukrao kokoš koja nese zlatna jaja i bogatog diva koji već ima punu sobu zlatnih jaja, na neočekivan način stapaju u jednu zajedničku priču.

 

 

 Epilog priče o knjižničarki – neobičnoj sanjarki u lovu na odbjegle likove – nalazi se u "Priči o pismu", koja zaključuje knjigu a u kojoj pomoć stiže s neočekivane strane: od računala, poslovičnog krivca za to što djeca sve manje čitaju a sve više vremena provode uz igraće konzole i facebook. Kad knjižničarka na internetu objavi apel za pomoć koji brzinom munje obiđe grad, i sva djeca odjednom nahrupe u knjižnicu kako bi pokazala likovima da ih i dalje trebaju, to je onaj otponac potreban kako bi se ponovno uspostavio stari red: likovi su opet u knjigama a djeca u knjižnici, gdje posuđuju knjige.

Svaka knjiga koju pamtimo, osim zanimljivo ispričane priče i dojmljivih likova, svakako sadrži i onaj neki bljesak piščeve mašte po kojemu se knjiga razlikuje od svake druge knjige, a pisac od svakog drugog pisca. Takav se bljesak u "Neobičnoj knjižničarki" nalazi u "Priči iza srednjih vrata", jer to su vrata koja vode u "nigdje prostor, prostor kojeg nema, a u isto vrijeme ga ima". To je prostor između zbilje i mašte, prazan prostor u piščevoj glavi gdje drži ideje koje još nisu našle put do neke priče.

U tome prostoru, iza tih vrata, stapaju se prostor i vrijeme, a likovi iz bajke zajedno koračaju ka poruci priče o važnosti čitanja, i njezinoj pouci o odgovornosti, hrabrosti i ustrajnosti.

Koliko su uspješni u toj svojoj misiji svjedoči i činjenica da je od 2011. do danas "Neobična knjižničarka" objavljena u 23 zemlje svijeta, među ostalim u Kini, Češkoj, Turskoj, Argentini, Boliviji, Njemačkoj, Brazilu, Čileu, Hondurasu, Nikaragvi, Kostariki, Meksiku, te SAD-u. Uoči ovogodišnjeg sajma dječje knjige u Bologni, izlazi i njezino treće hrvatsko izdanje.

 

Kašmir promet, Zagreb

www.kasmir-promet.hr

www.djecjaknjiga.hr

https://www.facebook.com/kasmirhuseinovicBOOKS/?fref=ts