Ljubav

Autor: Andrea Petrlik Huseinović

Novo

'Emet' Ivane Šojat: Rascijepljenost kao trajno stanje Gea Vlahović

Book&More



U posljednje vrijeme hrvatskim kulturnim diskursom dominira opći dojam banalizacije sadržaja, zapadanja u površnosti. Iz toga proizlazi jednako tako stroga ocjena da je sve manje kvalitetne umjetnosti ili da je uopće nema, a sve što se proizvodi pod zajedničkim nazivnikom 'umjetnost' je ili ponavljanje, ili kopiranje, ili postmodernistički manirizam.

 Možda tome uistinu jest tako, ali –  barem kad je o književnosti riječ – u posljednje smo vrijeme imali priliku čitati puno dobrih knjiga: samo u prošloj godini objavljeno je više kvalitetnih novih romana domaćih pisaca, kompleksnih knjiga punih dubokih uvida, pisanih jasnim, bogatim jezikom.

Jedna od takvih knjiga svakako je i 'Emet i druge priče' (Fraktura, 2016.) Ivane Šojat, zbirka koja pod naslovom koji na hebrejskom znači 'život' okuplja nekoliko izuzetno atmosferičnih priča kojima je tema zapravo smrt. Kako od 'emet' brisanjem jednog slova nastaje 'met', što pak znači 'smrt', ne možemo tvrditi da nismo već od samog naslova upozoreni na podijeljenost, imanentnu za čitavu zbirku, na ono od čega kreće i ono kamo nas autorica svojim pričama vodi, razapeto između stvarnog i zamišljenog, između sadašnjosti i prošlosti, unutarnjeg i vanjskog, fizičkog i emotivnog.

Upravo je preklapanje ključan motiv iz kojeg se rađaju ispovijesti Šojatičinih junaka: njihovi identiteti istraumatiziranih usamljenih pojedinaca plutaju u limbu između prostora unutarnje tišine i agresivne buke izvana, pa bi se zirka jednako tako mogla zvati i 'rascijepljenost'.

Zarobljeni su u prostoru sudaranja; na tromeđi između onog što vide, što zamišljaju i što osjećaju, onoga što znaju, slute i vjeruju, onoga što jest, što nije i što je moglo biti. Iz tog svijeta neprestanog emotivnog komešanja i pretakanja, na sve strane frcaju demoni, strašni belzebubi traumatičnih sjećanja, stražari duhovnih logora smrti njihovih unutarnjih bića.

Ponekad su ta sjećanja nepremostiva duboka rana iz djetinjstva, kao u naslovnoj priči 'Emet'; ponekad je riječ o traumi saznanja nečeg strašnog o nekome bliskom, kao u posljednjoj priči 'Oči'. Neki su Šojatičini protagonisti istraumatizirani strahom od nasilnog drugog, a nekad su oni sami ishodište nezamislivog, jezovitog zla.

No, Šojat ide i korak dalje, pa svakoj traumi dodaje barem još po jednu, njezinog dvojnika, odraz ili presliku. Nije joj dovoljno što je svojoj junakinji iz 'Emeta' dala traumu seksualnog nasilja u djetinjstvu, već ju je morala i lišiti života. U 'Talogu', junakinja proživljava traumu nasilne smrti koja zaključuje dugački niz strahova. 'Hrabrost' je priča o gubitku bliske osobe i traumi neželjene spoznaje; 'Demoni' proganjaju protagonista koji broji umrle.

Traume su čudovišne utvare nasilnih iskustava, golemi čvorovi zarobljenih strahova na krhkoj liniji života. Neopipljive su, često i neizgovorljive, a opet, Šojat ih naizgled nevjerojatnom lakoćom uspijeva učiniti stvarnima, ispričati sve o njima, potpuno ih razotkriti, iako su nevidljive.

'Kad umru svi tvoji, pomisliš kako je gotovo, kako više nikad nećeš biti sretan. Samo shrvan'. Tom nas rečenicom Šojat uvodi u knjigu i u 'Emet', priču – više novelu – u kojoj je glas zrele pripovjedačice dan ženi zapeloj u tijelu trinaestogodišnje djevojčice.

Ona ispraća umrle, no oni joj se neprestano vraćaju; ona želi živjeti, no smrt joj se neprestano prikrada i vuče ju k sebi. Mrtva je, ali nije umrla; čini se stvarnom, ali obitava u prostoru nestvarnog. 

Taj prostor potpune zatravljenosti prazninom smrti oživljava u priči kao mjesto prepuno ljudi i stvari, mjesto na kojemu vrvi život u svim njegovim oblicima, mjesto prepuno boja, okusa i mirisa; uskrsava kao kuća u kojoj se ljudi vole i mrze, gdje su u stanju podariti jedni drugima veliku ljubav, ali i činiti si nezamislive stvari.

Baka, djed, majka, otac i Lucija oživljuju na više razina i uz obilje simbolike; sadašnjost se utire u prošlost i obrnuto, a stvarnost postoji i kao ono što jest, i kao ono čega se prisjećamo, i kao ono što mislimo da jest. Čitava je priča zapravo Lucijin hod po tankoj niti koja razdvaja ništavilo raspadanja od života koji odbija nestati: ona se odbija sunovratiti u smrt; naposljetku, mirno će joj se prepustiti.

Prepuštanje i prihvaćanje smrti jedan je od središnjih motiva svih priča, a pokušaj nošenja s njom – bilo vlastitom, bilo tuđom – okosnica radnje. Pokretač je, međutim, sama borba - svi se Šojatičini protagonisti bore da prežive u neravnopravnoj borbi s demonima svakodnevnog, čistog zla. Oni se ne bore jer to žele, već zato što nemaju izbora, čak i onda kada je za njih već odavno nemoguće iz te borbe izaći kao pobjednik.

Svjesni su toga, pa to i ne pokušavaju – zloduha nesreće oni nastoje tek barem na kratko izbjeći, odgoditi onaj trenutak potpunog urušavanja ne kako bi prevarili sudbinu, već da bi si dali još malo vremena da ju pokušaju razumjeti.

Šojat je neosporna majstorica kratke priče koja suvereno korača teritorijem ljudskih nesreća. Od tematiziranja obiteljskog nasilja u 'Talogu' i ratnih zločina nad civilima u 'Tunelu', do traumatične ali zakašnjele spoznaje koliko malo znamo o svojim bližnjima u 'Hrabrosti', pokušaja nošenja s duhovima umrlih u 'Demonima' i u posebno dojmljivoj posljednjoj priči 'Oči', njezin je narativ koncizan i jasan – zločin je počinjen, zlo je prisutno, zločinac je identificiran.

Svatko od nas može mu se naći na meti – mala djevojčica, žena koja je odabrala pogrešnog muškarca, nedužni civili, pa i sinovi zločinaca. Zlo je ljudima imanentno; prema tome, nemoguće mu je pobjeći. Njegove se posljedice ukorjenjuju u nama gradeći nepremostive zapreke između nas i svijeta, stvarajući u nama neizdrživu kakofoniju i u potpunoj tišini.

Otvorivši na tren tamnicu duše svojih likova, Šojat je tu tišinu izuzetno dojmljivo artikulirala, u knjizi koja vjerodostojno progovara o tome tko smo, što smo i što čuči u nama. Iz te rascijepljenosti, tog mikrokozmosa vječitog lutanja, nema ni izlaza ni spasa – pa ni u smrt.