Uporna, postojana, neumorni radnik, pristojna, krhka i vatrena umjetnica.
Poznato je da ste Vi jedna od najpoznatijih hrvatskih umjetnica, prije svega kao ilustratorica, dizajnerica pa tek onda kao spisateljica.
Prvo što Vas želim pitati jest: kakav osjećaj u Vama stvara trenutak kad uzmete u ruku papir, skalpel, ravnalo, boje i kist i počnete raditi ilustraciju?

Iako mi je suprug davno kupio rezač papira da mi olakša posao, još uvijek volim uzeti papir, izmjeriti format i skalpelom rezati papir. Uvijek malo fulam, ruka se pomakne, ali i male nesavršenosti čine život lijepim. Uživam u tom zvuku i cijelom procesu rađanja novih slikovnica.

Tako je i s bojama. Iako imam tonu tuba raznih nijansi, uvijek zamiješam svoju nijansu. U žutu dodam neku svjetliju ili tamniju žutu, ili malo bijele, ili malo crvene, pa napravim svoju žutu.

Kad počnem raditi ilustraciju, imam osjećaj da sam odletjela u neki svijet daleko od ovog našeg, opterećenog svakodnevnim brigama. To je moj privatni svijet, moje nebo, moj svemir.

Nažalost povratak u stvarnost često je poput Baudelairovog Albatrosa – vlastita mi krila smetaju u hodu.

 

 

Možete li nam opisati taj proces nastajanja ilustracije?

Moje ilustracije nastaju na različite načine. Rijetko radim skice. Skica mi dođe kao neki prvi poticaj. Kojiput napravim skicu nekog lika i nalijepim si ga na vrata te taj lik zna čekati po godinu, dvije, tri da postane lik neke moje slikovnice.

 

 Skica nastala 2011. u autu na putu prema Sajmu knjiga u Frankfurtu. Ilustracija nastala u ljeto 2017.

 

Ili si grubo skiciram neku slikovnicu, kao prošlo ljeto, i nešto se dogodi, emocije krenu u sasvim drugom smjeru i nastane neka neplanirana slikovnica.

Nikad neću zaboraviti kako sam već skoro bila gotova s ilustracijom i odjednom sam, slušajući You tube, čula neku glazbu koja me natjerala da sve pustim i pogledam što to svira.

Bila je to pjesma Towers of the void Anthonya Gonzaleza i Briana Reitzella za film Crvenkapica.
Sve sam pustila i nacrtala jednu od svojih najdražih ilustracija za sada – Crvenkapicu koja na plaštu odnosi cijelu šumu sa sobom. I moja je slikovnica otišla u posve drugom smjeru.

U procesu nastanka ilustracije su emocije, lijepe ili ružne, sreća ili tuga. To proizlazi iz strasti,  dakle ljubavi jer ljubav ima i sretne i tužne trenutke.

Moram priznati da ne mogu raditi slikovnicu ljudima koje ne volim.
Jednostavno ne ide. Ja to vidim u svojim potezima.

 

 

Što se događa u vašem mozgu dok režete papir, crtate skicu, cijedite boju iz tube i miješate željenu boju? O čemu razmišljate? Kako se osjećate kad počinjete ilustraciju i kakav je osjećaj kad je završite? Kakav je osjećaj kad završite sve ilustracije za slikovnicu ili knjigu?

U mom mozgu započinje kemijski proces odvajanja od Zemlje. U svakodnevnim okolnostima nažalost taj proces često prekidaju razne stvari. Kreneš osmišljavati ideju ili pokušavaš napraviti skicu bar u glavi i zazvoni mobitel, pa ga ugasiš, počneš cjediti boju, pa te neko zovne i postaješ sve nervozniji jer ne možeš nikako odletjeti. Slobodno vrijeme koje si predvidio za crtanje počne vrtoglavo tik-takati. Nikako da doživiš trenutak da utihne ono Ground control to Major Tom.

 

 

Inače često razmišljam o ljudima, mjestima, događajima, mirisima i svemu što me okruživalo ili okružuje i to jako utječe na moje poteze i na to hoću li tu ilustraciju voljeti ili ne. 

Nažalost, jako sam emotivna. Nekima možda djelujem hladno, ali to je samo zato da ne pokažem svoju krhkost. Svaka moja emocija vidi se u svakom potezu mog kista. I zato sve još uvijek slikam ručno.

 

 

Suprug mi uvijek govori da iskoristim moderne tehnologije pa ću imati više vremena za sebe, ali računalo je računalo. Matematički izračuna neki vaš potez i u njemu više nema emocija. Ne vidi se jesam li sretna ili tužna. Poput robota.

Iako ponekad poželim biti poput robota da me ljudi ne mogu povrijediti.
Najsretnija sam kad završim slikovnicu za koju mogu reći – «Andrea, to je to, to si ti.»
Slikovnica tada ode u tiskaru i kad u ruke uzmete onaj prvi primjerak knjige koja još uvijek miriše po tiskarskim bojama, imate osjećaj da ste rodili još jedno dijete.

Pratite li trendove u ilustraciji, u stvaranju ili samo slijedite sebe i svoje srce? 

Apsolutno ne pratim trendove, samo slijedim sebe i svoje srce. Trendovi su prolazni.
Odjednom se moraš ukalupiti u nešto što je sad kao «in». Budi svoj.
Ne možeš biti netko drugi i glumiti nekog drugog jer to nisi ti.

 

 Foto: Astrid Nox

 

Što Vas je i tko odredio kao autora? Što i tko je imao utjecaj na Vas, Vaš rad i izričaj? Gledajući Vaše radove, uočio sam tako snažan i neuobičajen kolorit, takvu snažnu živost i pokret. Vaše djela pričaju više priča u isto vrijeme. Mogu reći da su višedimenzionalna. Kako to postižete, tu revoluciju boja, pokreta i sadržaja?

U životu me odredilo više stvari.

Mirisi i boje slikarskog platna i terpentina u ateljeu moje mame.

Otac kojeg nikad nisam upoznala.

 

 

Knjige koje sam čitala kao dijete: slikovnice Mauricea Sendaka, Alisa u zemlji čudesa i zec koji stalno gleda na sat, Sto najljepših bajki svijeta, Sebični div Oscara Wildea; crtić Baltazar, moj mačak.

Rujan 1977. i smrt mame i očuha. I naprasni kraj djetinjstva.

I sva ta tuga i samoća. Žudnja za ljubavi i toplinom. Otuđenost. Addagio, Albinoni; Equinoxe, Jean Michele Jarre, Requiem, Mozart; Salvador Dali, Rene Magritte, Victor Vasarely, Picasso, plava i ružičasta i Charles Baudelaire.

I možda ne bih danas bila to što jesam da u moj život nije ušetao netko tko mi je unio ljubav i toplinu te svojom ljubavlju probudio umjetnicu u meni.

 

 

Gledajući Vaše radove uočio sam tako snažan i neuobičajen kolorit, takvu snažnu živost i pokret. Vaše djela pričaju više priča u isto vrijeme. Mogu reći da su višedimenzionalna. Kako to postižete, tu revoluciju, boja, pokreta i sadržaja?

Moj sin je prvi koji mi je rekao da je u svim mojim ilustracijama neka revolucija. Pitala sam ga gdje to on vidi revoluciju, a on je rekao da pogledam prozore kuća i nebodera koje crtam, uvijek netko maše rukama i protestira.

 

 

Valjda sam to ja, Andrea koja mrzi nepravdu, koja ne može (osim kad crta) sjediti u miru, koja možda priča više priča od jednom, koja bi  htjela u isto vrijeme obaviti toliko toga, Andrea koja obožava snažne boje neuobičajenih kombinacija.

Na moje je boje velik utjecaj imao odlazak na izložbu Victora Vasarelyja. Prvi put sam vidjela da netko tako kombinira boje za koje su ljudi uvijek govorili da ih nikako ne možeš odjenuti u toj kombinaciji jer jednostavno ne idu jedna uz drugu.
Pogled na njegove boje posve je promijenio moj dotadašnji pogled na boje.

Zašto još uvijek crtate i bojite ilustracije rukom pravim bojama, akrilnim, a ne crtate na tabletu, iako je to trenutno hit tehnika koja olakšava i ubrzava proces stvaranja djela, a i jeftinija je s obzirom na cijenu boja, papira i utrošenog vremena?

Vrijeme potrošeno na ono što voliš nije izgubljeno vrijeme.

Vrijeme potrošeno u radu na način na koji ne želiš radititi, iako svi danas tako rade, izgubljeno je vrijeme.

 

Je li sve to što ste nam rekli razlog zbog kojeg radite taj posao ili ima još nešto što biste nam dodali?

Iskreno, nitko od nas ne zna kako bi mu život tekao da je otvorio neka druga vrata.

Iako sam uvijek voljela crtati i pisati te sam vrlo rano počela profesionalno radititi kao ilustrator (bilo mi je samo sedamnaest kad sam počela raditi za dječji časopis SMIB), možda ne bih nikada napravila tako lijepe slikovnice, prodala prava u toliko zemalja, dobila međunarodne nagrade za rad, bila danas kandidirana za ALMA – Astrid Lindgren Memorial Award 2017. i Hans Christian Andersen nagradu da 1992. nisam otvorila vrata iza kojih je bila osoba koja je praktički napustila svoju karijeru da bi meni pomogla izgraditi moju, kupovala mi kistove i boje, rezala te papire za crtanje i bila uz mene u trenutcima kad kao umjetnik počinješ sumnjati u svoju vrijednost i uvijek me poticala i bodrila. 

Nikada neću zaboraviti trenutke kad sam prijavila svoje radove za neku od domaćih nagrada, a do mene je došlo da mi baš i ne idu boje jer kombiniram boje koje ne mogu ići jedna s drugom i da su mi radovi za široke narodne mase.
To me jako povrijedilo i izgubila sam vjeru u sebe. Međutim, ta osoba mi je rekla: «Moja Andrea je najbolji ilustrator na svijetu.»

 

 

I nemate pojma koliko mi je drago da se baš tu godinu moja ilustracija našla na naslovnici kataloga japanske selekcije s BIB-a, Bijenala ilustracija u Bratislavi 1999. na kojoj je sudjelovalo 65 ilustratratora iz cijelog svijeta, a kasnije su zaredale međunarodne nagrade, pa kupnja mojih originalnih ilustracija od najprestižnijeg muzeja ilustracija Chihiro Art Museuma u Japanu i ono meni najdraže i najslađe, Grand prix na Oita bijenalu ilustracija u Japanu zbog «specifičnosti kolorita».

I ta «specifičnost kolorita» je baš ono što svatko od tih stranih nakladnika, koji objavljuju moje slikovnice, voli kod mene.

 

Chihiro Art Museum, Azumino, Japan, 2009.

 

Dobitnik ste mnogih nagrada i priznanja kako domaćih tako i stranih. Iako smo bili zemlja gost u Bologni 2015. na najvećem i najvažnijem sajmu dječje knjige na svijetu, niste bili na popisu ilustratora u katalogu zajedničke izložbe niti ste imali samostalnu izložbu te godine u Bologni, premda ste jedna od autorica s najviše katalogiziranih slikovnica među hrvatskim autorima, prevedenih i objavljenih u cijelom svijetu. Zašto i kako se to moglo dogoditi?

Ne znam. To bi vjerojatno trebalo pitati autorski tim za nacionalno predstavljanje na Sajmu dječje knjige u Bologni 2015. Vjerojatno je i njihovo mišljenje bilo da mi baš ne idu boje.

Nažalost, često šačica ljudi odlučuje o ljudskim sudbinama pa ta šačica odlučuje koji umjetnici vrijede, a koji ne. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Neki umjetnici zbog takvih stvari jednostavno odustanu.

Kao organizator nacionalnog nastupa sigurno ne bih dozvolila da netko tko ima skoro tristo katalogiziranih naslova, toliko prijevoda, nagrada i priznanja bude jednostavno zanijekan jer ne odgovara nečijim osobnim kriterijima.

 

 

Samo znam da su me tu godinu svi strani nakladnici koji su mi objavili knjige, svi muzeji i sve institucije s kojima surađujem pitali – «Andrea, par zar Vi niste iz Hrvatske?»

Najžalosnije od svega je da su svi znali da sam zajedno sa suprugom deset godina sudjelovala u izgradnji hrvatskog nastupa na tom sajmu, od 2006. kad smo se izborili za sredstva da nastupimo prvi put, pa sve dok nismo, lobirajući svaku godinu, postigli da budemo zemlja gost.

 

Pripreme za hrvatski nastup na Sajmu dječje knjige u Bologni 2014. 

 

Ali eto, odabrani autorski tim s dugoročnom koncepcijom reprezentativnog i inovativnog predstavljanja hrvatske književne, knjižne i likovne produkcije u međunarodnom okruženju organizirao je nacionalni nastup samo tu godinu i nestao.

A taj sajam 2016., a eto i 2017. opet se vratio onima koji «nisu imali viziju dugoročnog nastupa».

Poznato je i da ste nakladnik. Možete li nam reći zašto ste se odlučili biti i nakladnik? 

Nesvjesno sam se valjda već kao dijete zarazila virusom zvanim «nakladništvo».
Moja je mama bila likovno-grafička urednica časopisa Smib i često sam s njom išla u tiskaru na probne otiske. I gledala sve te knjige koje se tiskaju, udisala miris tek otisnutog prvog primjerka, časopisa ili knjige.

Kad sam upoznala svog supruga, bila sam likovna urednica u Smibu. Kako smo otvorili mali studio za grafičku pripremu, počeli smo raditi prijelom Smiba. I tako je to nekako išlo dvije godine dok nije došla privatizacija i Školska knjiga bila je prodana, a mi smo ostali bez posla.

Mene je to jako pogodilo jer sam odrastala na hodnicima Školske knjige. Kako sam išla u OŠ Ivana Gundulića koja je bila blizu Školske knjige, svaki dan sam kao dijete išla svojoj mami na posao, radila za njih kao srednjoškolka, pa kao studentica. Bila sam jako tužna.

Moj je suprug tada rekao književniku Titu Bilopavloviću, koji je u to vrijeme bio glavni urednik Smiba, da nam da neke svoje pjesmice da nešto crtam i da napravimo knjigu, samo da me izvuče iz tuge.

I tako je nastala naša prva knjiga - zbirka pjesama Oprostite, volim vas. A mi smo te 1998. postali nakladnici.

Jedna su se vrata zatvorila, a druga otvorila. Možda da se ta vrata nisu zatvorila, ne bih danas bila nakladnik.

A sada kada me pitate, što bih bila da se ponovno rodim – rekla bih i ilustrator i pisac i nakladnik.
Znati da stvaraš knjige koje će biti tu kad i tebe više neće biti, prelijep je osjećaj.

 

2008. godine UNESCO je za Svjetski dan knjige i autorskih prava odabrao Andreinu ilustraciju iz slikovnice Kašmira Huseinovića "Jakov lektor".

 

U čemu je važnost odlaska na sajmove knjiga i kako se za njih pripremate?

Sajmovi knjiga su moja velika ljubav. Naročito pripremni dio. Srećete se s mnoštvom ljudi, lijepo casual odjevenih, koji nose hrpe kutija i pritom još vuku kovčege pune knjiga.

Na prvi pogled biste rekli: «Hej, zašto tako lijepo odjeveni ljudi nose tako teške kutije?»
To su nakladnici. Pravi, istinski nakladnici koji vole svoj posao, koji vole svaku tu knjigu i iako su im te kutije teške i nespretne, oni uživaju jer se spremaju za još jedan sajam knjiga.

Za sajmove se pripremamo puno prije nego počnu. Kako suprug i ja radimo dječje knjige, a slikovnice nemaju puno stranica, svaki tekst prevedemo najmanje na engleski. Često i na njemački ili francuski.
Svakako tiskamo katalog koji se potrudimo jako lijepo oblikovati.

 

 

I prije sajma se javimo svakome tko je na prethodnom sajmu pokazao interes za neku našu knjigu. Pošaljemo mu novitete i pokušamo dogovoriti sastanak.

A na sajmu radimo. Sjedimo za stolom okruženi našim knjigama od trenutka kad se sajam ujutro otvori pa sve dok se navečer ne zatvori.

I makar bili u Frankfurtu, Bologni, Seoulu, Pekingu.

Ne šetamo gradom, nego cijeli dan sjedimo i radimo.

Navečer smo kojiput tako umorni da večeramo u hotelu. Niti ne izađemo u grad.

Tako se prodaju prava.

Ako ćeš doći na sajam s namjerom da prodaš prava pa ići u turistički obilazak grada, ne moraš niti dolaziti. Trebaš biti prisutan i svakome tko priđe i u ruke uzme neki tvoj naslov pa ga lista, prići, pitati ga želi li vidjeti prijevod, preporučiti mu još neki naslov.

Jednostavno trebaš shavatiti da je posao i odricanje od nekih stvari.

 

Osim nakladnika trebaju li i autori ići na sajmove knjiga?

Naravno da trebaju. I jednako pravilo vrijedi i za njih kao i za nakladnike - ako žele prodati prava, moraju ih nuditi, dogovoriti sastanke s nakladnicima ili agentima.
Ilustratori trebaju imati mape s ilustracijama, a pisci prevedene sažetke.

 

Na koji način i koliko Vas podržava vaša obitelj?  

Kako sam kao dijete ostala bez roditelja, podrška moje obitelji mi izuzetno puno znači.
Najveća podrška su mi suprug i njegova mama.

Kako i na koji način Vas podržavaju i prate institucije kojima je to posao: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture? Jednom riječju, kako se trenutno osjećate kao autor i nakladnik koji živi i radi u Hrvatskoj? 

Mislim da je 2015. godina kada je Hrvatska bila zemlja gost na Sajmu dječje knjige u Bologni, jasno pokazala kako se osjećam kao autor.
No, kako sam ja umjetnik i negativno iskustvo pretočim u neko djelo.
Da nije bilo te 2015. ne bih nikad, revoltirana odnosom prema meni, u dahu napravila Kuću lutaka na koju sam jako ponosna, pogotovo jer sam za nju prodala prava u Južnu Ameriku, Mexico i španjolsko govorno područje SAD-a. Ona je bila moj krik, krik protiv svih trulih stvari u društvu.

 

 

A 2017.?
Grad Zagreb – potpora za ilustriranje samo jedne slikovnice.

Ministarstvo kulture – dobila sam potpore za ilustriranje slikovnica, ali odbijeni su svi zahtjevi koje sam predala za moje autorske slikovnice, kao i svi zahtjevi za ilustriranje slikovnica mog supruga iako kao dvojac radimo lijepe projekte jer da nije tako vjerojatno ne bismo prodali prava za naše projekte u tridesetak zemalja.

 

 

A kao nakladnik osjećam se jednako kao i autor.

Da nema izvoza, teško bismo preživjeli.

Kad vam u cijeloj prošloj godini Ministarstvo kulture otkupi samo jedan naslov, kad vam u 2017. za našu nakladničku kuću Dječja knjiga ne daju niti jednu potporu iako imate kvalitetne knjige, ostvarujete izvoz i dio sredstava, koja vam strani nakladnici plate, vrati se u državni proračun u vidu poreza. Kad vam usprkos velikoj čitanosti supruga i mene kao dvojca, i mene kao autorice, ne dodjele potpore za objavljivanje knjiga pa vam oduzmu mogućnost da dobijete i to nešto malo sredstava od autorske naknade, možete se osjećati samo jadno.

 

Kako sve to stignete: biti majka, supruga, ilustratorica, književnica, nakladnik, putovati?

Nekako stignem sve iako bih željela da dan traje 48 sati. Valjda zato često crtam satove jer stalno čujem tik-tak, a znam da moram napraviti gomilu stvari.

Srećom crtati i pisati mogu kod kuće, pa mogu biti s djetetom kad treba. Sa suprugom radim, pa smo uglavnom zajedno.

 

 

Ali odričem se mnoštva drugih stvari koje volim.

Volim gledati filmove, ali ako sjednem gledati film, neću stići dovršiti nešto što mi visi nad glavom. Imam listu od valjda već pedesetak filmova koje sam propustila i nadam se da ću ih jednom u budućnosti pogledati. 
Ne mogu ostati ležati u krevetu i čitati knjige satima kao kad sam bila mlada. 
Ne mogu s mirom sjediti i piti kavu jer znam da trebam napraviti još toliko toga.
Ne mogu reći – danas neću raditi ništa, idem na neki izlet.
Ne mogu doći prvi put u životu u Seoul i reći danas neću raditi na Sajmu jer bih šetala gradom.

Dva puta sam bila u Kini – jest da sam vidjela puno lijepih stvari, ali nisam stigla vidjeti Kineski zid niti Zabranjeni grad jer sam, ili imala radionicu, ili sam radila na sajmu.

 

 

Ali što mogu kad me mama rodila kao radoholičara. Niti kao mala nisam mogla mirno sjediti.

Ima jedna fotka iz mog djetinjstva gdje me mama postavila u onu kućicu za fotografiranje, a ja ne mogu mirno sjediti. Točno se na fotografiji vidi njena ruka kako me vraća.

Ovogodišnji ste hrvatski kandidat za nagradu ALMA - Astrid Lindgren Memorial Award i kandidat za nagradu Hans Christian Andersen za 2018. Samo kandidature i prihvaćanje kandidatura od odbora i žirija nagrade velika je stvar. Što to znači za Vas? Čestitam Vam na tome.

Moram se zahvaliti Hrvatskom centru za dječju knjigu koji me kandidirao i svima koji su radili na mojoj dokumentaciji za nominaciju.

Svakako je lijepa stvar biti kandidiran za dvije najveće međunarodne književne nagrada za dječju književnost.

Meni to puno znači, dobila nagradu ili ne. Nažalost, prilikom odlučivanja o dodjeli potpora za izdavanje knjiga, onima koji su odlučivali, to očito nije značilo ništa.

Bilo bi lijepo dobiti barem mali dio nagrade pa ne ovisiti o tome hoće li ti ili neće država dodijeliti sredstva za rad.

Idete li ove godine u Bolognu s obzirom da je proglašenje dobitnika ALME baš na tom Sajmu dječje knjige? 

Idem svojim sredstvima, osim ako mi Ministarstvo kulture ne da neku potporu.

 

Vaše slikovnice su prisutne u cijelom svijetu i jednako ih vole bilo gdje. Što je razlog tome?

Mislim da je osnovni razlog ljubav. Htjela bih živjeti u svijetu gdje će sva djeca biti sretna. Bez obzira na boju kože i religiju. Kao dijete sam osjetila kako je živjeti bez ljubavi i biti nesretan. Mislim da iz svakog mog lika progovara ta želja za ljubavi i srećom. A kako su i odrasli jednom bili djeca, kad gledaju moje ilustracije, vjerojatno to vide makar bili iz Kine, Afrike, SAD-a, Francuske, Španjolske, Australije.....

 

 

Često me prijatelji zezaju pa kažu da čak i vještice ne znam nacrtati da djeluju zlo i strašno.

Zapravo, ovdje moram dodati - kad mi je Chihiro Art Museum iz Japana poslao pismo da žele kupiti moje radove, naglasili su da je njihova osnivačica Chihiro Iwasaki, japanska ilustratorica koja je preživjela atomsku bombu u Hirošimi i da zbog toga kupuju radove samo od umjetnika čiji radovi zrače ljubavi i željom za mirom u svijetu.

Bili ste u mnogim zemljama. Zovu Vas kao gosta na sajmove knjiga, zovu Vas i kao autora i nakladnika. Koje biste nakladnike i koje zemlje izdvojili kao mjesta na kojima ste se najbolje i najpriznatije osjećali?

Ne bih mogla izdvojiti nikoga posebno jer su se svi prema meni ponašali izuzetno lijepo.
Mogla bih izdvojiti Kinu kao jako veliku zemlju u kojoj se puno radi na poticanju čitanja i gdje vam na susrete dođe sto do dvjesto ljudi i gdje sam imala izuzetno lijepu izložbu u Wuhanu. Nikada u životu nisam vidjela toliko ljudi na izložbi i svi su htjeli potpise, fotkanje, zagrljaje. Osjećala sam se kao megazvijezda.

 

2015., Kina, Wuhan - otvaranje izložbe i predstavljanje kineskih izdanja.

 

S kojim književnicima najviše volite raditi?

Radila sam s mnogima: Sanjom Pilić, Titom Bilopavlovićem, Lukom Paljetkom, Sunčanom Škrinjarić, Želimirom Hercigonjom, Željkom Horvat-Vukelja, Stanislavom Femenićem, Anom Torić...

Obožavam raditi sa svojim suprugom jer naše slikovnice nastaju u hodu. Dok pijemo kavu, ručamo, putujemo....

Od sada surađujem samo s onima s kojima kliknem.

Koji su vam sajmovi najvažniji i najdraži?
Volim Sajam knjiga u Frankfurtu, ali i Sajam dječje knjige u Bologni je nenadmašan. Italija je Italija.

 

I na kraju koja Vam je knjiga bila najdraža koju ste pročitali kao dijete, kao odrasla osoba, a koja od onih koje ste ilustrirali, stvorili?

Alisa u zemlji čudesa, Sebični div, 100 najljepših bajki svijeta, Grof Monte Christo i Robinson Crusoe.
Cvjetovi zla i Spleen Pariza Charlesa Baudelairea, Tessa iz obitelji D'uberville Thomasa Hardyja, djela Edgara Allana Poea, Orwelova 1984, Jadnici Victora Hugoa, Jedan brak Pearl Buck, Lucy Crown Irwina Shawa.

 

Na čemu sada radite i koliko volite svoj posao?

Upravo sam završila svoju autorsku slikovnicu koju sam započela prošlo ljeto, a počela sam ilustrirati slikovnicu svog muža. Dok je on nedavno bio na putu, pročitala sam ponovno zbirku njegovih kratkih priča objavljenih u knjizi Bućevi, plongovi i žabice te pronašla jednu priču u kojoj će se pronaći mnoga djeca, ma gdje na svijetu živjela.

 

S ljubavlju i poštovanjem Vaš Kašmir Huseinović

 

Foto: Astrid Nox

Lektura: Iva Horvat